Stoga, ugled te dužnosti, službe ili položaja itekako možemo pripisati velikanima koji su kroz povijest služili kao glavni tajnici NATO-a. A takvih je doista bilo, spomenimo za početak primjerice Paula Henrija Spaaka, velikog Europljanina koji je vodio preteču EU-a, Europsku zajednicu za ugljen i čelik (ECSC) te je bio i prvi predsjedatelj Opće skupštine UN-a prije nego je preuzeo dužnost glavnog tajnika NATO-a.

Glavni tajnik je i glasnogovornik NATO-a

Glavni tajnik NATO-a danas je najviši civilni dužnosnik Saveza. Zadužen je za upravljanje NATO-om i pomaganje saveznicima pri donošenju konsenzusa kao i za implementaciju odluka Saveza. Glavni tajnik ujedno je i glavni glasnogovornik NATO-a, kako je definiran od strane glavnog tajnika s najdužim mandatom Josepha Lunsa, te je šef međunarodnog osoblja Saveza (IS).

Od Eisenhowera do prvog glavnog tajnika

S korejskim ratom na pomolu, saveznici su uspostavili najprije položaj Vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (SACEUR), u nastojanju da pojačaju vojnu integraciju unutar Saveza. Prvi Vrhovni saveznički zapovjednik za Europu, američki general Dwight Eisenhower (kasnije 34. predsjednik SAD-a) donio je novi ugled i poštovanje NATO-u. Ali je ubrzo postalo jasno kako položaj SACEUR-a nije dovoljan za promicanje potrebnih političkih dijaloga i suradnje među saveznicima. Ono što je slijedilo bilo je imenovanje prvog glavnog tajnika NATO-a, lorda Hastingsa Ismaya.

Lord Ismay imenovan je davne 1952. i kao dio tradicije i danas službu te dužnosti obavlja Europljanin.

Isprva minimalizirana uloga

Glavni tajnik nema pravo glasa u Sjevernoatlantskom vijeću (NAC), stoga je ta uloga u početku bila posve minimalizirana, pa je tako prvi glavni tajnik lord Ismay bio u pozadini, te nije mu bilo čak dozvoljeno niti govoriti bez odobrenja saveznika. Isto tako nije vodio niti sjednice Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) sve do 1955. Tog "prava" stečenog 1955. nakratko se međutim odrekao 4. glavni tajnik Manlio Brosio, koji je i sam svoju ulogu minimalizirao mudro radeći na ključnim pitanjima i na postizanju konsenzusa u teškim trenucima povlačenja Francuske iz struktura NATO-a.

Trenutačno je u službi 12. glavni tajnik NATO-a, Anders Fogh Rasmussen, ujedno prvi Danac na toj poziciji. Službu je obavljalo najviše Nizozemaca i Biritanaca, po troje, potom dva Belgijanca te po jedan Talijan, Nijemac, Španjolac te Danac.

Najdulji staž glavnog tajnika ima Joseph Luns, čak 13 godina, dok je najkraću službu obnašao Willy Claes (godinu dana).

Zanimljivo je reći kako je najkraći mandat Willya Claesa izazvan korupcijskom aferom koja je bila vezana uz primanje mita dok je obavljao raniju dužnost ministra gospodarstva u belgijskoj vladi. Kasnije će zbog toga biti i osuđen.

Mandat Josepha Lunsa kao najdulji često je stavljen na margine povijesti NATO glavnih tajnika. Razlog tomu je nemogućnost Lunsa da posreduje u otvorenom neprijateljstvu Grčke i Turske vezane uz Cipar i tursku invaziju na tu današnju članicu EU-a. Međutim, s vremenom je upravo Luns uspio u tihoj diplomaciji vratiti Grčku u vojne strukture NATO-a 1980. nakon što se iz njih povukla 1974.
Lunsove diplomatske sposobnosti bile su ključne i za rješavanje spora Velike Britanije i Islanda, dvaju NATO članica koje su se našle na rubu oružanog sukoba tijekom takozvanih "bakalarskih ratova".

U međuvremenu, civilni i politički "vođa" NATO-a postao je ključna, ponekad i središnja figura u procesu odlučivanja unutar Saveza. Funkcija se razvijala zajedno sa Savezom.

Dok je danas položaj glavnog tajnika priznat i uvažen premalo pažnje i značaja odaje se prethodnim glavnim tajnicima NATO-a, koji su se za današnju uvaženost "izborili".

Položaj koji izaziva frustracije

Vođenje Saveza tijekom povijesti zahtijevalo je vještine koje odlikuju najvrsnije diplomate posebno zbog izostanka formalne vlasti i autoriteta među Saveznicima. Stoga, glavni tajnici morali su se u prošlosti više oslanjati na vlastitu karizmu i osobni autoritet nego što im je to pružala formalna uloga. Zbog toga su glavni tajnici nerijetko ostajali u pozadini, bez priznanja zasluga i pozornosti. Takav položaj je izazivao i frustracije, što je u svojim memoarima priznao i lord Peter Carrington (glavni tajnik od 1984. do 1988.). Ipak, nakon što je izabran na dužnost glavnog tajnika NATO-a, njegov pomoćnik Robin Beard, napomenuo je kako je Carrington "projicirao čast" i pridobio novu razinu poštivanja javnosti prema Savezu. Bivši američki veleposlanik pri NATO-u (od 1983. do 1987.), David M. Abshire kazao je za Carringtona da je vodio Savez koristeći svoje vještine, dobro raspoloženje i eleganciju u svojim svakodnevnim kontaktima s različitim osobnostima u Savezu. Carringtonove osobne diplomatske vještine bile su kritične u posredovanju pri donošenju konsenzusa u vrijeme nekih vrlo teških trenutaka među saveznicima.

Lord Carrington u NATO je donio i novu politiku jačanja Europe. Godine 1983. prije nego je preuzeo dužnost u Savezu kazao je za NATO Review (srpanj 1983.): "Istina je da smo s vremenom stekli naviku prepuštanja ključnih odluka i odgovornosti Amerikancima... Tijekom zadnjih nekoliko godina putem mehanizama političke suradnje, razvijena je nova politička svijest u Europi. Sada je vrijeme da jednako oprezno, no i jednako svrhovito razvijemo i europsku sigurnosnu svijest".

Glavni tajnik NATO-a rješava nesuglasice

NATO-ov deveti po redu glavni tajnik, Javier Solana, također je donio novu razinu utjecaja. Njegova ostavština osobito je značajna.

Na NATO summitu u Madridu 1997., u trenutku kada je rasprava o proširenju NATO-a postala prijepor među vođama, saveznici su se okrenuli prema Solani pokušavajući pronaći izlaz iz bezizlazne situacije (o čemu je pisao Ronald D. Asmus). Nakon konzultacija sa saveznicima, Solana je uspio pronaći kompromis koji je rezultirao pozivnicama za članstvo Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj.

Solanina vješta, ali i tiha diplomacija ponovno su došli na svoje 1998. kada je u okviru rasprave u Bruxellesu dotaknuto pitanje kako odgovoriti na nasilje i agresiju na Kosovu, u trenutku kada su oči svjetske javnosti bile uperene prema NATO-u, Solana je iznašao kompromisni "dovoljni pravni temelj" kojim bi se obrazložila saveznička uporaba sile prema tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji. Rezultiralo je to operacijom Saveznička sila 1999.

Najznačajniji glavni tajnik NATO-a

Među NATO-ovim najutjecajnijim glavnim tajnicima Manfred Wörner zaslužuje posebnu pažnju. Osobno ću se usuditi otići i korak dalje te reći kako se radi o najznačajnijem glavnom tajniku.

Wörner, NATO-ov prvi i jedini dosadašnji njemački glavni tajnik, donio je sa sobom u Savez poseban skup vještina, koje su na razne načine oblikovale NATO i ono što je on mogućnosti postizati danas. Kako je prethodeći dužnosti glavnog tajnika obnašao dužnost ministra obrane, bilo je onih koji su smatrali kako se radi o "krivom čovjeku na krivom mjestu". No vrijeme je pokazalo upravo suprotno.

Manfred Wörner, obnašao je ključnu savezničku ulogu od 1988. do 1994., ostavši na čelu Saveza usprkos teškoj bolesti, sve do smrti. Wörner je u trenutku pada komunizma snažno zagovarao uključenje bivših socijalističkih država u NATO. Mnogi su ga međutim krivili za izostanak reakcije Saveza na krvavi raspad bivše Jugoslavije. Ipak NATO je u njegovu mandatu započeo operacije zabrane leta iznad Bosne i Hercegovine i provedbu embarga na uvoz oružja na Jadranu uz obalu Crne Gore. Upravo tijekom njegovog mandata NATO je doživio prvi oružani sukob, kada su u veljači 1994. NATO-ovi zrakoplovi srušili četiri lovca srpskih paravojnih snaga u blizini Banja Luke. Tijekom 1994. zrakoplovi Saveza ujedno su bombardirali ciljeve srpskih paravojnih formacija u BiH.

Wörner je imao izvanredne intelektualne sposobnosti da postavi probleme i pitanja u okvir širih strateških interesa Saveza. Djelimično, njegova sposobnost strateškog razmišljanja pomogla je Savezu da krene prema novom Strateškom konceptu, koji je dogovoren na summitu u Rimu 1991. To je pripremilo teren da NATO započne mirovne operacije i operacije upravljanja krizama, što je u mnogome definiralo ulogu današnjeg NATO-a. On je na NATO gledao kao organizaciju koja se "s čuvanja mira treba okrenuti prema oblikovanju mira".

Koliko je bio snažan utjecaj Wörnera govore kasnija svjedočenja njegovih suvremenika koji su tvrdili kako se konsenzus u NATO-u ne bi postigao ukoliko se i on osobno nije s određenom odlukom složio. Široki krug poznanstava, snažna osobnost i neumoran duh učinile su Manfreda Wörnera najznačajnijom figurom Saveza.

Jedna od najzapamćenijih epizoda sa sjednica Sjevernoatlantskog vijeća bila je njegovo sudjelovanje na kritičnoj sjednici NAC-a u travnju 1994. Vidno bolestan od raka, koji je na koncu uzeo njegov život u kolovozu 1994., evidentno mršav i u pratnji liječnika, s cjevčicama infuzije koje su izvirivale iz ovratnika njegove košulje, Wörner je uspješno lobirao saveznike za vojni odgovor na ponovljene napade na bosanske civile.
Potpuno je jasno kako do prve vojne intervencije NATO-a vjerojatno ne bi došlo da Wörner nije ustao iz svoje bolesničke postelje u Aachenu i doputovao u Bruxelles na sjednicu. Slikovit je to odgovor na tvrdnje da nije učinio ništa...

Brojni diplomati su hvalili njegovu spremnost da jednostavno riješi naoko nesagledivi problem. U trenutku kada su saveznici bili u nedoumici što će biti s ujedinjenjem dvaju njemačkih država (padom Berlinskog zida) i NATO-om s obzirom na raspad Waršavskog pakta, Wörner je stvari pojednostavio rekavši: "Njemačka će se ujediniti i biti članica NATO-a", što su svi prihvatili kao rješenje/odgovor. Možemo se zapitati što je moglo biti da nije bilo Wörnera i da li bi bilo NATO-a da nije bilo njegovog pristupa i pogleda na sigurnost i budućnost Saveza.

Usprkos kritikama kako NATO u njegovu mandatu nije učinio ključne korake prema sprječavanju agresiji na tlu bivše Jugoslavije treba reći kako je Wörner koristio svaki diplomatski, protokolarni i neslužbeni susret da bi zagovarao vojnu akciju prema tragediji koja se događala raspadom bivše države. Sugovornici su govorili kako je u tome neumoran, a na konstantne prigovore kako rješenja treba tražiti u diplomaciji nerijetko je odgovarao kako je "diplomacija bez mača jednaka glazbi bez instrumenata" (prema Ryanu C. Hendricksonu).

No Manfred Wörner je bio zagovornik i suradnje te kreiranja Euroatlantskog partnerskog vijeća (EAPC), prepoznajući izazove budućnosti i potrebu suradnje s partnerima u gradnji mira. U njegovu mandatu stoga je i osnovano to tijelo koje se kasnije pokazalo kao vrijedan alat suradnje te približavanja i pripremanja budućih članica za jednakopravnu ulogu.

Bio je to pravi čovjek na pravom mjestu

Wörner je mandat na neki način započeo osporavan ocjenom: "krivi čovjek na krivom mjestu", kako ga je smrt dočekala na dužnosti na njegovu sprovodu se mogla čuti posve druga ocjena: "pravi čovjek na pravom mjestu, u pravo vrijeme".

Na kraju koliko je značajan trag ostavio taj veliki transatlantist, Europljanin, Nijemac govori i činjenica kako je po njemu nazvan prijevoj na Antartici, Wörnerovo sedlo. Njemačko ministarstvo obrane svake godine dodjeljuje medalju koja nosi njegovo ime, dodjeljujući je onima zaslužnima za mir i slobodu u Europi. Broj seminara, konferencija i događaja organiziranih njemu u čast nakon smrti teško je i pobrojati. I sam NATO slavio je godinama Wörnera s nagradom za esej o relevantnosti Saveza, no kako vrijeme prolazi i strukture NATO-a su zaboravile na njegov značaj pa je natječaj za esej zadnji puta održan 2007. Ipak, zgrada Manfreda Wörnera u NATO-ovom stožeru to ime nosi prikladno kako je ona sjedište partnerskih misija u Bruxellesu.

Vodeći NATO u vrijeme nove sigurnosne klime, kada Savez preuzima nove uloge u borbi protiv terorizma u Afganistanu, i provođenju mirovnih i humanitarnih aktivnosti podrške na Kosovu, Sudanu i Pakistanu, Jaap de Hoop Scheffer također ostavlja vlastito nasljeđe kao NATO-ov politički vođa.

Začetak globalnog partnerstva i Pametne obrane

Kao i Wörner, Scheffer je posegao u nekim pravcima, koje su mnogi smatrali nedokučivima prije njegova izbora na mjesto glavnog tajnika. U svojim nastojanjima da ostvari nova partnerstva u borbi protiv terorizma  Scheffer je pronosio NATO-ovu poruku širom svijeta, uključujući i putovanja u Aziju, na Bliski istok i Australiju što je bilo neviđeno do tada. Upravo se tim putovanjima može zahvaliti današnji odnos NATO-a s partnerima diljem svijeta.

Slično svom prethodniku Lordu Robertsonu i njegovoj mantri za više "sposobnosti, sposobnosti, sposobnosti" Scheffer je često naglašavao potrebu za dodatnim i kooperativnijim naporima u osiguravanju sredstava za obranu diljem Saveza, koje danas prepoznajemo u konceptu Pametne obrane. Njegov cilj, slično Robertsonovom, je Savez koji može vrlo brzo odgovoriti na nove i neposredne sigurnosne izazove i krize. Jaap de Hoop Scheffer je uporno inzistirao na takvim investicijama.

Ali, Schefferov najjasniji prioritet bio je angažman NATO-a u Afganistanu. Od prvog dana na položaju glavnog tajnika pa sve do kraja mandata on je koristio svoj ured kako bi se osiguralo da je učininjeno sve što je moguće za povećanje NATO-vih šansi za uspjeh u Afganistanu. Samim tim, često pozivao na veće resurse, civilne i vojne, za promicanje demokracije i mira u Afganistanu. Iako će se NATO susretati s još mnogo izazova u Afganistanu, njegov fokus i predanost uspjehu misije ISAF bit će zapamćen kao njegova najznačajnija ostavština u ulozi glavnog tajnika.

Novo vrijeme

Savez je danas u novoj eri pod novim vodstvom. Anders Fogh Rasmussen postavio je nove standarde Saveza. Na dužnost je došao s položaja premijera Danske i donio novi skup vještina i iskustva u NATO. Rasmussen je nastavio sa širenjem partnerstva sa zemljama diljem svijeta, a promoviranje Pametne obrane kao načina združivanja i dijeljenja resursa radi uštede već ga je učinilo glavnim tajnikom koji će u nekim budućim tekstovima dobiti svoje posebno mjesto. Rasmussen u svom aktualnom naslijeđu ima i ključne NATO summite u Lisabonu i Chicagu te aktualni Strateški koncept u koji su utkana naslijeđa i napori njegovih prethodnika.

Denis Avdagić

Autor je direktor Organizacije za promicanje sjeverno-atlantskih integracija (OPSA), direktor NATO.hr portala i član Young Atlanticist Working Group-a

Vezano:

Vremešni NATO dobro se drži

Glavni tajnici NATO-a (galerija)

Komentiranje je onemogućeno za ovaj sadržaj.